Ova knjiga je dokumentacijsko djelo. Zato je, vjerojatno, nepotpuna, nedovoljno homogena, bit će ponegdje i nedosljedna. Ali, istinita je. Govori o onome što je bilo, kako je bilo i zašto je tako bilo kako je bilo. Onoliko, koliko se je moglo reći kroz ono što je (pronađeno) sačuvano i što se je moglo naći, ne i sve ono, da je bilo mogućnosti, što se je htjelo prikazati i pokazati.

Nikoga ona ne prosuđuje, nikoga ne ocjenjuje, nikoga ne proklinje. Ali, onako kako može, govori bez ustezanja, o onome što želi izreći i objasniti, i s, ne daj Bože, dodatnim, prikrivenim ciljevima.

Ona ima svoje konkretne ciljeve, a koji se jasno i precizno daju iskazati na sljedeći način.

Prvo. Ona je podloga i pomoć, onima koji rade na podizanju Spomen galerije “Dučmelić” u Vinkovcima, kako bi javnosti iznijeli svoje razloge za tu svoju nakanu i naznačili smjer u kojem misle ići da bi to ostvarili.

Drugo. Ona govori o hrvatskoj intelektualnoj mladeži, o hrvatskim nacionalistima, koji nisu bili trbuhozborci i uhljebi, koji nisu bili niti ubojice, niti koljači, koji su, u razdoblju od 26. kolovoza 1939. godine, pa do 8. svibnja 1945. godine, samo htjeli stvoriti (bolje: ostvariti) svoju hrvatsku državu, i koji su na tome do (svog životnog) kraja radili, kao idealisti, svim svojim ljudski ograničenim bićem.

Treće. Ona treba pokazati kako je mali (u današnje doba) hrvatski narod veliki izvor sposobnih, časnih i poštenih ljudi, koji su zbog  proklete 1945. godine bili (često vrlo mladi) strijeljani, vješani, prognani. Bezrazložno i neutemeljeno. Među takve spadam i sam. Istina, nisam bio strijeljan, nisam bio obješen, nisam (ta u svibnja 1945. godine imao sam nepunih sedam godina kad sam osjetio miris Bleiburga) napustio svoju Domovinu Hrvatsku, ali sam svaki svoj dan toga proživio u prognaničkom kavezu, izložen na milost i nemilost dobroj (i zloj) volji “pobjednika”, gdje sam bio podoban samo za robovski rad i služenje tuđim pohlepnim potrebama i zahtjevima (i njihovim posljedicama), pa i grijesima.

Neka je pokoj svim mojim prijateljima navedenim u ovoj knjizi (i onima o kojima ću govoriti u drugim sličnim knjigama, ako u tome uspijem), koje nisam imao čast izravno upoznati, ali sam cijeloga života osjećao uz sebe njihovo srce, koje se nije dalo zaustaviti, i njihovu plemenitu dušu, koja me je poticala na nezaustavljanje i na otpor koji je u stvari značio život.

 

Rekoh, ova je knjiga kolektivno djelo.

Ne mogu ju ni zamisliti bez pomoći velikog broja onih, koji su pridonijeli njenom nastanku. Neki su, gdje je to bilo nužno, i nenapadno, i navedeni u njoj. Nu, mnogi nisu. Ali i oni će znati, iako ponaosob nisu zabilježeni, da sam mislio i na njih. Hvala im.

Moram ipak spomenuti, ne poimenično, kako bih naglasio naše hrvatsko zajedništvo, da su temelji za ovu knjigu oblikovani u suradnji s divnim ljudima iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, iz Knjižnica Grada Zagreba, iz Hrvatskog Državnog Arhiva, iz Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža” (Mate Ujevića).

Uz jedan vrijedan osobni dodatak: Darije Toplak, Čitaonica novina i časopisa (3. kat) Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Skromni umirovljenik poput mene, osim javnog priznanja, ne može drugačije zahvaliti. Neka za to znaju svi oni, koji će iza nas dolaziti godinama, desetljećima, stoljećima, tisućljećima …