Što više razmišljam o “povratu” oduzete imovine Židova u Hrvatskoj za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, sve mi se više čini da se to samo za tom imovinom liju krokodilske suze. Traži se nešto, a Boga se moli da se nikada ne nađe!

Zašto tako?

Naime, nakon što sam pogledao sve što je na tu temu u zadnje vrijeme, a ponešto i od ranije, rečeno i napisano utvrdio sam sljedeće.

Ad 1.

Imovina koju su Židovima oduzele ustaše nije vraćena.

“Nakon završetka rata u zagrebačku su se općinu počeli vraćati preživjeli, tražeći pomoć za privremeni smještaj i prehranu te uputu za povrat stanova i ostale imovine kao i zaposlenje. Zagrebačka se općina obnovila 1946. s 2500 članova, od kojih je oko 500 članova bilo iz drugih prijeratnih općina s područja Hrvatske i BiH. Nekoliko stotina preživjelih zagrebačkih Židova nije se vratilo, već se odselilo, uglavnom u mandatnu Palestinu i Ameriku. Većina privatne imovine, kao i imovina općina, što su ju oduzeli ustaše, nakon rata nije vraćena.” (“Židovi”, http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=67720)

Kako su ustaše, i nakon poraza u Drugom svjetskom ratu uspjeli zadržati oduzetu židovsku imovinu?

Ad 2.

Tvrdnja: Nastankom Nezavisne Države Hrvatske pojedinci i skupine su pljačkom prisvajali imovinu Židova.

Oduzimanje židovske imovine u Zagrebu započelo je odmah po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske, koja će ubrzo, u vezi s tim, izdati cijeli niz zakonskih odredbi.

U početku je to oduzimanje imalo sva obilježja pljačke, kada su pojedinci ili skupine ulazile u stanove ili poslovne prostore Židova te ih pljačkali ili im prisvajali imovinu.

Potrebno je ovdje razlikovati osobnu imovinu (onu koju je osoba stekla vlastitim poslovima) od imovine zajednice, koja se sastojala od imovine općina i raznih židovskih organizacija.” (Naida Michal Brandl: “Židovska topografija Zagreba kojeg više nema”, Historijski zbornik, 2016. godine, br. 1, str. 95)

Pitanje: Ako su pljačkaši u doba Nezavisne Države Hrvatske prisvojili imovinu Židova morali su svoje na razbojnički način stečeno vlasništvo upisati u zemljišnim knjigama. Kako su ga i nakon 1945. godine uspjeli zadržati?

Ad 3.

Tvrdnja: Imovina Židova identificirala se slijedom primjene zakonskih odredbi donesenih u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Takva imovina je postala državno vlasništvo.

“Židovska imovina u NDH oduzimala se u nekoliko faza. Identifikacija židovske imovine obavljala se primjenom Zakonske odredbe o obveznoj prijavi imetka Židova i židovskih poduzeća od 5. lipnja 1941. godine. Imovina se prijavljivala Uredu za obnovu privrede. Cilj ove odredbe bio je sprečavanje otuđivanja židovske imovine, a osim obveze prijave imovine u roku od 20 dana, Židovi su morali popisati imovinu otuđenu od 10. travnja do 5. lipnja 1941. te se svako buduće otuđivanje svake imovine koja je prelazila redovnu kućnu potrebu moglo napraviti samo uz prethodno odobrenje Ministarstva narodnog gospodarstva. Židovsko poduzeće definiralo se kao tvrtka koja je u cijelosti ili djelomično pripadala Židovima ili tvrtka sa židovskim članovima uprave ili ravnateljstva.

Dana 7. kolovoza 1941. godine proglašena je Zakonska odredba o imovini osoba iseljenih s područja NDH, koja se odnosila i na židovsku imovinu. Državno ravnateljstvo za ponovu bilo je dužno odmah započeti postupak u kojem se pokretna i nepokretna imovina iseljenih osoba proglašava imovinom NDH.

Dva osnovna zakona o podržavljenju židovske imovine bila su Zakonska naredba o podržavljenju imetka Židova i židovskih poduzeća od 10. listopada 1941. i Zakonska odredba o podržavljenju židovske imovine od 30. listopada 1942. godine. Zakonska naredba ovlastila je Državno ravnateljstvo za ponovu da u svrhu obnove privrede (…) podržavi imetak svakoga Židova kao i svako židovsko poduzeće, uz naknadu ili bez naknade, u korist Nezavisne Države Hrvatske. Odluke o podržavljenju i eventualnoj naknadi donosilo je Državno ravnateljstvo za ponovu, a odluka o podržavljenju postizala je pravomoćnost časom njezinog izricanja. Prema drugoj Zakonskoj odredbi o podržavljenju imovine od 30. listopada 1942. godine vlasništvo NDH postaje sva imovina, kao i prava koja proizlaze iz imovine, svih osoba koje se smatraju Židovima u smislu točke 3 Zakonske odredbe o rasnoj pripadnosti od 30. travnja 1941, kao i nasljedstvo takvih osoba umrlih poslije 10. veljače 1941. godine, koja tim danom postaje vlasništvo NDH. Sve osobe koje su nezakonito došle u posjed takve imovine pozvane su da do konca studenoga vrate imovinu bez kažnjavanja. Nakon toga je svako posjedovanje podržavljene imovine bilo proglašeno krivičnim djelom. Izuzeti su bili oni Židovi, kojima je poglavnik priznao arijsko pravo.” (Naida Michal Brandl: “Židovska topografija Zagreba kojeg više nema”, Historijski zbornik, 2016. godine, br. 1, str. 97)

Pitanje: Kako je Nezavisna Država Hrvatska, iako je 8. svibnja 1945. godine prestala postojati, u svom vlasništvu zadržala oduzetu imovinu Židova?

Ad 4.

Tvrdnja: Komunistička vlast je i prije pada Nezavisne Države Hrvatske donosila zakone kojima je regulirala vlasničke odnose po svom ukusu. Tako je nastavila i nakon 8. svibnja 1945. godine.

“Još za vrijeme rata Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) i Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) te njihova predsjedništva donosili su zakone s ciljem reguliranja vlasničkih odnosa u novoj Jugoslaviji. Nakon proglašenja Ustava 1946. godine, zakonodavna su tijela nove države nastavila s donošenjem niza zakona, vezanih za ovo pitanje.” (Naida Michal Brandl: “Židovska topografija Zagreba kojeg više nema”, Historijski zbornik, 2016. godine, br. 1, str. 98)

Pitanje: Zašto nakon 1945. godine nisu propisi Nezavisne Države Hrvatske o vlasničkim odnosima jednostavno proglašeni ništetnima, kako bi automatski upisom u zemljišnim knjigama oduzeta imovina Židova opet došla u njihovo vlasništvo?

Ad 5.

Tvrdnja: Dobro napreduju (već  – tom trenutku – 71 godinu, op. m.) razgovori o povratu imovine Židova oduzete u doba Nezavisne Države Hrvatske.

“Svrha posjeta Hrvatskoj prije svega je bio razgovor o povratu oduzete židovske imovine tijekom II. svjetskog rata, kazao je jučer novinarima posebni izaslanik za pitanja holokausta američkog State Departmenta Nicholas Dean, no u razgovorima s predstavnicima vlasti dotaknuli su se, kako je kazao, aktualnih pitanja i problema. Izmjena zakona – Povrat oduzete imovine pitanje je oko kojeg surađujemo s Hrvatskom osam godina, a sada smo došli upoznati novu Vladu s tim problemom i zajedno djelovati. Odgovor iz Hrvatske bio je jako pozitivan – kazao je Dean. Kako doznajemo u Židovskoj općini Zagreb, hrvatski Židovi prvo žele da im se vrati ono što je moguće po sadašnjim zakonima, dok bi druga faza bila promjena postojećeg zakona o povratu tako da se omogući povrat imovine koji je ustaški režim oduzeo Židovima od 1941. do 1945. godine.” (Sandra Veljković i Dražen Ćurić, www.vecernji.hr, 13. travnja 2016. godine)

Pitanje: Tko Židovima treba vratiti oduzetu imovinu, ustaše ili netko drugi?

Možda ipak Goran Granić, ali što će biti, ako on nije ustaša?

Preostaje samo kratak zaključak:

Je li Vam poznata priča o ludom i zbunjenom?

Jeste.

Dobro, onda Vam je sve jasno.