Kategorija: Be-l-ka

LIŠĆE (1)

Fran Mažuranić, BE-L-KA, Zagreb, 1941. godine, br. 9, uredio: Zlatko Milković, korice: Marijan Šimunić

BUGARIN

 Per aspera ad astra.

S Vasiljem Minčovom drugovao sam u Zagrebu i u Pragu. Nada sve je ljubioi svoju  domovinu.  Kad ga je pozvala na krvavu svadbu, on se odazvao — —

U Srbiji ga ranilo u prsa. Rana zacijelila, ali on je ne preboli.

Pobolijevaše. Ginuo je sve više te više — napokon je morao leći, da više ne ustane.

Često sam bio s ostalimi drugovi uz njega. Liječnik nam reče, da nije pomoći. Siromah Vasilije nije toga ni slutio. Bio je pun nade u budućnost, sve do zadnjega trenutka.

Kako je oduševljeno govorio o svojoj domovini! Koli lijep san je snivao o njezinoj budućnosti! Kakove osnove je snovao, — kad ozdravi! — — —

Baš su Rusi prelazili preko Balkana. Bugari su se dizali. I moj Vasilj htio je na Balkan. “Moram ozdraviti”, reče, — “svoj život sam dužan domovini”. Bio je pripravan žrtvu obnoviti — — —

* * *

Pobratime! Jesi li sretan za zvijezdami?

Iz zemlje krvlju natopljene niklo je stablo slobode. Pod njezinom sjenom ti se drugovi odmaraju i za dalnji posao krijepe.

Jesi li zadovoljan? Bugarska je slobodna. Bugarska će se i sjediniti i biti će svoja …

A što ću ti ja moći javiti o svojoj domovini, ako se još kada sastanemo?

HRVATSKE BALADE (1)

BE-L-KA, Zagreb, 1941. godine, br. 11, uredio: Zlatko Milković, korice: Mario Jevšovar

SMRZNUTI SVATOVI

 Klikne vila s visoke planine,

I dozivlje Borića vojvodu:

Oj Boriću, mlada gjuvelijo!

Ja bih vila tebe svjetovala.

Da ne ideš danas po djevojku,

0 Božiću, o zimi najgoroj,

Svati će ti pomrijeti od zime.

Borić b’jele i ne sluša vile,

Neg kićene svatove skupio,

I svatima ide po djevojku.

Kada svatim’ po djevojku došo,

Pred njezin’ jem dvorom bijelijem,

Tamo su ga pričekali lijepo,

Poštovali, djevojku mu dali.

Svatovi se l’jepo otpravili.

Kad su došli zelene u gore,

A u gore prve na konake,

U gori ih nojca uhitila,

I velika zima udarila.

Sve, što ima kićena nevjesta,

Sve kićene svate zagrtala,

Svi su svati pomrli od zime,

Samo nije Borić gjuvelija,

Erbo ga je neva zagrtala

Debelijem iz sanduka ruhom.

Kad bijela zora zab’jelila,

I njega je zima zavijala.

Kad to vidje kićena nevjesta,

Na djevera glavu naslonila,

A na draga ruku s prstenima,

Pa s’ i ona dušom raz’ djelila.

Iz Luke na otoku Šipanu, od Nike Maratove, koja ju je naučila od svoje majke Frane rodj. Koparčić iz Luke.

© 2020 Hrvatska uljudba

Theme by Anders NorenUp ↑