Fran Mažuranić, BE-L-KA, Zagreb, 1941. godine, br. 9, uredio: Zlatko Milković, korice: Marijan Šimunić

BUGARIN

 Per aspera ad astra.

S Vasiljem Minčovom drugovao sam u Zagrebu i u Pragu. Nada sve je ljubioi svoju  domovinu.  Kad ga je pozvala na krvavu svadbu, on se odazvao — —

U Srbiji ga ranilo u prsa. Rana zacijelila, ali on je ne preboli.

Pobolijevaše. Ginuo je sve više te više — napokon je morao leći, da više ne ustane.

Često sam bio s ostalimi drugovi uz njega. Liječnik nam reče, da nije pomoći. Siromah Vasilije nije toga ni slutio. Bio je pun nade u budućnost, sve do zadnjega trenutka.

Kako je oduševljeno govorio o svojoj domovini! Koli lijep san je snivao o njezinoj budućnosti! Kakove osnove je snovao, — kad ozdravi! — — —

Baš su Rusi prelazili preko Balkana. Bugari su se dizali. I moj Vasilj htio je na Balkan. “Moram ozdraviti”, reče, — “svoj život sam dužan domovini”. Bio je pripravan žrtvu obnoviti — — —

* * *

Pobratime! Jesi li sretan za zvijezdami?

Iz zemlje krvlju natopljene niklo je stablo slobode. Pod njezinom sjenom ti se drugovi odmaraju i za dalnji posao krijepe.

Jesi li zadovoljan? Bugarska je slobodna. Bugarska će se i sjediniti i biti će svoja …

A što ću ti ja moći javiti o svojoj domovini, ako se još kada sastanemo?