BE-L-KA, Zagreb, 1941. godine, br. 11, uredio: Zlatko Milković, korice: Mario Jevšovar

SMRZNUTI SVATOVI

 Klikne vila s visoke planine,

I dozivlje Borića vojvodu:

Oj Boriću, mlada gjuvelijo!

Ja bih vila tebe svjetovala.

Da ne ideš danas po djevojku,

0 Božiću, o zimi najgoroj,

Svati će ti pomrijeti od zime.

Borić b’jele i ne sluša vile,

Neg kićene svatove skupio,

I svatima ide po djevojku.

Kada svatim’ po djevojku došo,

Pred njezin’ jem dvorom bijelijem,

Tamo su ga pričekali lijepo,

Poštovali, djevojku mu dali.

Svatovi se l’jepo otpravili.

Kad su došli zelene u gore,

A u gore prve na konake,

U gori ih nojca uhitila,

I velika zima udarila.

Sve, što ima kićena nevjesta,

Sve kićene svate zagrtala,

Svi su svati pomrli od zime,

Samo nije Borić gjuvelija,

Erbo ga je neva zagrtala

Debelijem iz sanduka ruhom.

Kad bijela zora zab’jelila,

I njega je zima zavijala.

Kad to vidje kićena nevjesta,

Na djevera glavu naslonila,

A na draga ruku s prstenima,

Pa s’ i ona dušom raz’ djelila.

Iz Luke na otoku Šipanu, od Nike Maratove, koja ju je naučila od svoje majke Frane rodj. Koparčić iz Luke.