PRESUDA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, br. I Kž 165/2018-9 od 29. siječnja 2019. godine (3. dio)

 REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Broj: I Kž 165/2018-9

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. sc. Zdenka Konjića kao predsjednika vijeća te Damira Kosa i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ante Marijana i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona (“Narodne novine”, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. – dalje u tekstu: KZ 97.). odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 22. siječnja 2018. godine, broj K-226/07, u sjednici održanoj 29. siječnja 2019. godine, u prisutnosti u javnom dijelu sjednice zz branitelja optuženog Ivana Radoševića. odvjetnika Frana Olujića.

 

presudio je:
Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Nastavak obrazloženja (2)

Dakle, pogrešan je stav državnog odvjetnika da je samo označavanje vremena počinjenja inkriminiranih aktivnosti u procesu pretvorbe bilo za vrijeme domovinskog rata dostatna okolnost pa i u odnosu na kaznena djela taksativno pobrojena u ZoNKD-RPiPP-a za primjenu tog zakona. Uz ovu objektivnu odrednicu potrebno je naznačiti i elemente da je nedopušteno postupanje oblik iskorištavanja ratnog stanja, a zatim posebno i označavanje da je pribavljena imovinska korist, kako to ističe Ustavni sud „nesrazmjerna”, pri čemu u Ustavni sud u ranije citiranoj odluci U-III-4149/2014 u obrazloženju u točki 169. i 170. daje kriterije za utvrđivanje „nesrazmjernosti” navodeći:

Sukladno tome. da bi postojalo RRiPP-djelo/31-4 u smislu članka 7. stavka 1. ZoNKD-RPiPP-a, znatna imovinska korist, protupravno pribavljenapočinjenjem djela/31-1, mora biti “nesrazmjerna”. Nema RPiPP-djela/31-4 ako ta znatna imovinska korist nije nerazmjerna. Drugim riječima, nerazmjernost imovinske koristi jest novo. dodatno zakonsko obilježje RPiPP-djela/31-4.

Iz sadržaja članka 7. stavka 1. ZoSKD-RPiPP-a proizlazi da “nesrazmjerna” imovinska korist (protupravno pribavljena počinjenjem djela/31-1, koja je u slučaju Hypo “znatna”) mora biti rezultat svjesnog iskorištavanja ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, i to tako da je ostvarena:

– na teret ili na štetu materijalnih uvjeta života stanovništva u ratu ili gospodarskih potencijala društva (što se zaključuje iz zakonodavčevog upućivanja na primjer “podizanja cijena robe koja je u nestašici”), ili

– na teret ili na štetu državne imovine odnosno drugih imovinskih interesa ili probitaka države u ratu (što se zaključuje iz zakonodavčevog upućivanja na primjer “prodaje državne imovine znatno ispod njezine vrijednosti”).

Primjeri navedeni u članku 7. stavku 1. ZoNKD-RPiPP-a jasno upućuju na zaključak da RPiPP-djela/31-4 mogu biti samo ona djela/31-1 koja dovode do ozbiljnih povreda javnog poretka ili povreda javnog poretka širih razmjera odnosno do ugrožavanja temeljnih vrijednosti ili fundamentalnih interesa državne i društvene zajednice.

Prema tome, kada se pravnim ili faktičnim poslovima, pothvatima ili postupanjima u smislu članka 7. stavka 1. ZoNKD-RPiPP-a počini djelo/31-1 i njime ostvari znatna imovinska korist iskorištavanjem ratnog stanja (to jest otežavanjem materijalnih uvjeta života stanovništva, uništavanjem gospodarskih potencijala društva ili slabljenjem imovinskog supstrata države), onda tako ostvarena znatna protupravna imovinska korist još (dodatno) mora biti i “nesrazmjerna” da bi došlo do ostvarenja bića kaznenog djela ratnog profiterstva. U odnosu prema kojim vrijednostima seta nerazmjernost mjeri i ispituje ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, što u sudskim postupcima utvrđuju kazneni sudovi.

Nužnost ovako određenih činjeničnih opisa kako je to naznačeno u pravnom shvaćanju izraženom u citiranoj Odluci Ustavnog suda osobito je značajna zbog ostvarenja prava na pravični postupak.

Naime, da bi mogli govoriti o pravičnom postupku optuženiku mora biti omogućeno da se očituje/brani u odnosu na sve elemente činjeničnog opisa koji bi za njega mogli imati negativan materijalnopravni značaj, pa i u odnosu na činjenična utvrđenja o kojima bi ovisila primjena odredaba o zastari tj. njeno isključenje, koji institut je mješovitog materijalnopravnog i procesnopravnog karaktera.

Slijedom izloženog dostatno je, dovoljno jasno i po stanovištu ovoga suda i ispravno stanovište prvostupanjskog suda da je u odnosu na opisanu aktivnost optuženika u izmijenjenoj optužnici nastupila zastara kaznenog progona, zbog čega se žalba državnog odvjetnika u tome dijelu ne ukazuje osnovanom.

Također, nije u pravu državni odvjetnik da bi u pobijanoj presudi činjenično stanje bilo pogrešno utvrđeno time što prvostupanjski sud nije uzeo u obzir rezultate dokaznog postupka, osobito nalaz i mišljenje prometno-tehničkog vještaka. Naime, kako je ranije izloženo, činjenični opis same optužnice optuženicima stavlja na teret da su počinili kazneno djelo za koje sud ispravno zaključuje da je nastupila zastara kaznenog progona, koja okolnost potpuno isključuje mogućnost daljnjeg vođenja kaznenog postupka i utvrđenja jesu li optuženici počinili kazneno djelo ili nisu. Ovaj žalbeni prigovor mogao bi biti osnovan samo ako bi od ispravnosti činjeničnih utvrđenja ovisila mogućnost primjene zakona i samim time utvrđenja je li nastupila zastara kaznenog progona ili nije. Kako je u ovom postupku zastara kaznenog progona nastupila u odnosu na činjenična utvrđenja kako ih je opisao sam državni odvjetnik, to se ne može raditi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju na način kako se to tvrdi žalbom.

Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz 51. 476. st. 1. ZKP/08., na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju 51. 482. ZKP/08. presuditi kao u izreci ove presude.

Zagreb, 29. siječnja 2019. godine

Zapisničarka: Martina Setnik, v.r.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Zdenko Konjić, v.r.