Mjesec: ožujak 2019.

LIŠĆE (1)

Fran Mažuranić, BE-L-KA, Zagreb, 1941. godine, br. 9, uredio: Zlatko Milković, korice: Marijan Šimunić

BUGARIN

 Per aspera ad astra.

S Vasiljem Minčovom drugovao sam u Zagrebu i u Pragu. Nada sve je ljubioi svoju  domovinu.  Kad ga je pozvala na krvavu svadbu, on se odazvao — —

U Srbiji ga ranilo u prsa. Rana zacijelila, ali on je ne preboli.

Pobolijevaše. Ginuo je sve više te više — napokon je morao leći, da više ne ustane.

Često sam bio s ostalimi drugovi uz njega. Liječnik nam reče, da nije pomoći. Siromah Vasilije nije toga ni slutio. Bio je pun nade u budućnost, sve do zadnjega trenutka.

Kako je oduševljeno govorio o svojoj domovini! Koli lijep san je snivao o njezinoj budućnosti! Kakove osnove je snovao, — kad ozdravi! — — —

Baš su Rusi prelazili preko Balkana. Bugari su se dizali. I moj Vasilj htio je na Balkan. “Moram ozdraviti”, reče, — “svoj život sam dužan domovini”. Bio je pripravan žrtvu obnoviti — — —

* * *

Pobratime! Jesi li sretan za zvijezdami?

Iz zemlje krvlju natopljene niklo je stablo slobode. Pod njezinom sjenom ti se drugovi odmaraju i za dalnji posao krijepe.

Jesi li zadovoljan? Bugarska je slobodna. Bugarska će se i sjediniti i biti će svoja …

A što ću ti ja moći javiti o svojoj domovini, ako se još kada sastanemo?

HRVATSKE BALADE (1)

BE-L-KA, Zagreb, 1941. godine, br. 11, uredio: Zlatko Milković, korice: Mario Jevšovar

SMRZNUTI SVATOVI

 Klikne vila s visoke planine,

I dozivlje Borića vojvodu:

Oj Boriću, mlada gjuvelijo!

Ja bih vila tebe svjetovala.

Da ne ideš danas po djevojku,

0 Božiću, o zimi najgoroj,

Svati će ti pomrijeti od zime.

Borić b’jele i ne sluša vile,

Neg kićene svatove skupio,

I svatima ide po djevojku.

Kada svatim’ po djevojku došo,

Pred njezin’ jem dvorom bijelijem,

Tamo su ga pričekali lijepo,

Poštovali, djevojku mu dali.

Svatovi se l’jepo otpravili.

Kad su došli zelene u gore,

A u gore prve na konake,

U gori ih nojca uhitila,

I velika zima udarila.

Sve, što ima kićena nevjesta,

Sve kićene svate zagrtala,

Svi su svati pomrli od zime,

Samo nije Borić gjuvelija,

Erbo ga je neva zagrtala

Debelijem iz sanduka ruhom.

Kad bijela zora zab’jelila,

I njega je zima zavijala.

Kad to vidje kićena nevjesta,

Na djevera glavu naslonila,

A na draga ruku s prstenima,

Pa s’ i ona dušom raz’ djelila.

Iz Luke na otoku Šipanu, od Nike Maratove, koja ju je naučila od svoje majke Frane rodj. Koparčić iz Luke.

Eto, skromno i skrušeno pitam: drugovi ili (sada) gospodo, zar ste zbog ovoga morali strijeljati Tiasa Mortigjiju? (2)

2. PETAR KRIŽANAC STAVLJA TOČKU NA “I”

Na kraju dodao je Petar Križanac svoju bilješku. Za pobjedu stao je na odsječenu glavu za povijest, bolje rečeno – za pobjedu.

“MORTIGJIJA TIAS, rođen 7.IV.1913 godine u Dubrovniku, od oca Mate i majke Katice Kulišić, profesor i publicista, boravio u Zagrebu, Medveščak 94.

STRELJAN.

Presudom Okružnog suda u Zagrebu K 417 od 8. IX 1947 godine i presudom Vrhovnog suda SRH Kž 2050 od 22.IX.1947 godine suđen je na kaznu smrti streljanjem.

Po Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača br. 6157 od 4.VTI.1945 proglašen je ratnim zločincem.

Uspostavom NDH postaje organizirani član ustaškog pokreta (10). Bio je pripadnik ustaške vojnice u činu zastavnika(07). Član uredništva i odgovorni urednik glasila “Hrvatski narod”. U svojim napisima glorificirao je fašizam i ustaštvo u ustaškoj štampi. Bio je glavni direktor tjednika “Spremnost”.

NAPOMENA : Izdvojiti i prebaciti u fond historijske građe po ustaškom pokretu.

Odluku Komisije izdvojiti i dostaviti arhivi Hrvatske.

Križanac Petar”

* * *

Tko je taj Petar Križanac?

Nisam uspio saznati tko je bio taj Petar Križanac. Inače, o Križancima sam našao na internetu (actacroatica.com) sljedeću zabilješku:

“Prezime Križanac u Hrvatskoj nose Hrvati, dobrim dijelom iz srednje Bosne. U prošlom stoljeću relativno najviše hrvatskih stanovnika s ovim prezimenom rođeno je u Zapadnoj Bosni (područje Tomislavgrada) i u Gradu Sinju. U naseljima Vedašić i Baljci u Zapadnoj Bosni svaki četvrti stanovnik prezivao se Križanac.

U Hrvatskoj danas živi oko 810 Križanaca u 330 domaćinstava. Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno 340, pa se njihov broj više nego udvostručio.

Prisutni su u gotovo svim hrvatskim županijama, u 44 grada i 66 manjih naselja, najviše u Zagrebu (125), Radošiću (95), Sinju (90), Križancima u okolici Pazina (45), te u Vinkovcima (40).”

Možda mi se netko od Križanaca javi. Ne vjerujem daje svima baš drago što je iz njihove sredine došao čika Pero.

Eto, skromno i skrušeno pitam: drugovi ili (sada) gospodo, zar ste zbog ovoga morali strijeljati Tiasa Mortigjiju? (1)

1.  HR.WIKIPEDIA.ORG – TIAS MORTIGJIJA

Izdvajam nešto od onoga što tamo o njemu piše:

“Matija (Tias) Mortigjija (Dubrovnik, 7. travnja 1913. – Rakov Potok kod Samobora, 23. listopada 1947.) bio je hrvatski novinar, publicist, član ustaškog pokreta i pričuvni ustaški časnik, najpoznatiji po svom djelovanju za vrijeme NDH kad je bio urednik tada najvažnijih glasila.”

“Mortigjija u svojoj autobiografiji tvrdi da je u ranoj mladosti bio oduševljen jugoslavenstvom, ali da je ono prekinuto krvavim događajima u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. Od tad se okreće hrvatskom nacionalizmu, čita hrvatsku književnost i povijest. Za Mortigjiju je istinski nacionalizam – nadstranački, onaj koji izlazi iz uskih građanskih okvira, obrambeni, oslobodilački i starčevićanski. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije više je puta uhićivan zbog ‘antidržavnog djelovanja’.”

“Svibanjska katastrofa 1945. nije zaobišla ni njega. Kad je slom Nezavisne Države Hrvatske, bio više nego jasan, zajedno s tridesetoricom drugih novinara iz Prosvjetne bojne odlazi u zbjeg 6. svibnja 1945. prema Zapadu u nadi da će se moći predati zapadnim Saveznicima koji bi ih zaštitili od indoktriniranih jugokomunističkih partizana i konvertiranih četnika. Kad je bio u Austriji, u Lavamündu je zajedno s Milivojem Magdićem i Jurom Petričevićem sastavio Memorandum skupine hrvatskih intelektualaca upućen nadležnim mjestima Britanske armije.”

“Na zahtjev novih jugoslavenskih vlasti Tiasa Mortigjiju su britanske okupacione snage u Austriji predale Jugoslaviji, te je 2. rujna 1946. dopremljen preko Maribora u Zagreb. Nakon toga otpočela je istraga, na osnovu koje ga je zagrebački Okružni sud 8. rujna 1947. osudio na smrt strijeljanjem i gubitak svih građanskih prava. Vrhovni sud Hrvatske je tu osudu potvrdio 23. rujna 1947. Strijeljan je 23. listopada 1947. negdje u okolici Samobora.”

“Obnovu sudskog postupka iz 1947. i poništenje ondašnje presude K-417/47, zatražio je njegov sin Mato Mortigjija (u trenutku strijeljanja oca imao je 4 godine) preko svog dubrovačkog odvjetnika Antuna Mihočevića krajem 1990-ih. Nakon dugotrajnog sudskog procesa je Županijski sud u Zagrebu, u sastavu; sutkinja Erna Dražančić (predsjednica) i suci Ivan Turudić i Vladimir Pavleković (članovi), 18. veljače 2003. poništilo pravomoćnu presudu Okružnog suda za grad Zagreb od 8. rujna 1947. (broj K-417/47), kojom je Tias Mortigjija, glavni urednik Spremnosti, najčitanijeg tjednika u NDH, te odgovorni urednik dnevnika Hrvatski narod, bio proglašen krivim i osuđen na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak političkih prava, roditeljskih prava, prava na mirovinu i pomoć socijalnog osiguranja, te na konfiskaciju imovine, a zbog kaznenih djela iz članka 3. točke 6. i drugih Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države.”

Tias Mortigjija: Moj životopis (priredio Trpimir Macan), Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1996. ISBN 953-6014-59-9 (Ovu autobiografiju priredio je Trpimir Macan na osnovu dijela istražnog spisa o Tiasu Mortigjiji u građi Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske koja se čuva u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Pored životopisa, pronašao je i zapisnike zatvorskih ispitivanja, te izjave Vladimira Košaka i Grge Ereša o Mortigjiji.)

Vladimir Lončarević, Tias Mortigjija – čovjek načela, Glas Koncila, 38 (2100), Zagreb, 21. rujna 2014., str. 21.

* * *

Lijepo je to što su navedena gospoda napisali o Tiasu Mortigjiji, ali ja sam Toma, a to znači da odgovor nije konačan sve dok:

“Toma zvani Blizanac, jedan od Dvanaestorice, nije bio s njima kad je došao Isus. Drugi mu učenici rekoše: ‘Vidjeli smo Gospodina.’ Toma im odvrati: ‘Dok ne vidim na rukama njegovim znak od čavala i ne stavim prst svoj u mjesto od čavala i ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću vjerovati.’”

General Đuro Dečak potvrdio sumnju suca Turudića da je pod nadzorom

žp, narod.hr, 16. kolovoza 2014. godine

General Đuro Dečak, nekadašnji zapovjednik virovitičke 127. brigade, rekao je za Slobodnu Dalmaciju da su se djelatnici zagrebačke policije raspitivali kod njega o Ivanu Turudiću i provjeravali što je radio u Domovinskom ratu i je li zapadao u kakve probleme u mladenačkim danima.

“Sjećam se da mi je zazvonio mobitel. Javio sam se. Osoba s druge strane predstavila se kao djelatnik PU zagrebačke. Nisam mogao vidjeti s kojeg me broja zove jer je broj bio nevidljiv, blokiran. Pitali su me o Ivanu Turudiću kao dragovoljcu Domovinskog rata, o tome imam li saznanja o njegovu mladenačkom životu. Kada sam rekao da ću provjeriti tko zove, veza se prekinula”, kazuje Dečak.

Turudića, kaže, poznaje kao dragovoljca kojega je on u ratu, budući da je bio zapovjednik virovitičke brigade, sam i naoružao.

Sjećam ga se dobro, bio je hrabar dečko, ne neki salonski branitelj. Prošao je prave bitke. Koliko je meni poznato, vodio je uredan privatni život. I danas smatram da je, što se sudstva tiče, pravi čovjek na pravom mjestu, kazao je Dečak.

S druge strane ravnateljstvo policije tvrdi da nije provodilo nikakvu istragu aktualnog predsjednika zagrebačkoga Županijskog suda.

Slobodna Dalmacija piše kako Turudić, koji je posljednjih dana oštro kritizirao rad premijera Zorana Milanovića i predsjednika Republike Ive Josipovića, ponavlja suprotno: uvjeren je da ga je policija pratila i prisluškivala, provjeravala njegov ratni put i kopala po financiranju studija njegove djece u SAD-u. Jedna od te dvije konstatacije, ili Turudićeva ili ona ravnateljstva policije, nije točna, a javnost – zbog nedovoljnog nadzora rada policije – možda nikada neće doznati koja. Turudić je predsjednik zagrebačkoga Županijskog suda, ali i tzv. uskočki sudac. Kao osoba koja sudi u predmetima najtežih oblika organiziranog kriminala i barata najvećim tajnama, podložan je redovitim provjerama SOA-e. Svake četiri godine djelatnici obavještajnih službi “provjere” svakog hrvatskog suca koji radi na predmetima USKOK-a.

Premijer Zoran Milanović nije htio komentirati Turudićev intervju, rekavši da je to stvar pravosuđa. Ja to ne čitam niti mogu komentirati. U Hrvatskoj ima samo na županijskoj razini 250 sutkinja i 150 sudaca, odlučuju od važnim predmetima, trebali bi govoriti o svojim presudama, to je njihov posao, ono drugo je stvar pravosuđa i tu Vlada nema nikakvog utjecaja, rekao je.

Obnovljeni “Glasnik” Hrvatskog Uljudbenog Pokreta – broj 125

Nakon desetogodišnje stanke opet je naš “Glasnik” na našem internetskom portalu www.hrvatska-uljudba.com.

Počinjemo s brojem 125, upravo tamo gdje smo stali, ali ne i bez promjena. “Glasnik” je sada smo dio informativnog sustava kojeg čine (elektronički) časopisi: “Država Hrvatska”, tromjesečnik, ranije tiskani časopis – namijenjeni državotvornim Hrvatima, bistre glave i velike pameti, koji znaju koji nam je cilj i što nam je činiti, upućujući operativu željenim smjerom; “Naš behar”, novi časopis, tromjesečnik – namijenjenim onim osobama koje vole Hrvatsku, ali ne će se glede toga uvije javno izjašnjati; “Projektni vjesnik”, povremeno glasilo koje izvješćuje o najvažnijim zbivanjima u svezi s našim projektima, te konačno: “Glasnik”.

“Glasnik” je namijenjen hrvatskim bojovnicima, onima koji znaju čitati nacionalne nacrte i provoditi ih u djelo. Izlazi će mjesečno.

Otvorenu smo za suradnju, ali bez strančarenja i promičbe. Za onoga koga to zanima ima dovoljno glasila, pa tko voli, neka izvoli.

© 2019 Hrvatska uljudba

Proudly powered by KlukasPočetak ↑